Roditelji 17-godišnje Dore Lukić, koja je preminula nakon teške prometne nesreće u Zagrebu, donirali su njene organe i tako spasili pet života. U trenucima nezamislive boli donijeli su odluku koja svjedoči o iznimnoj humanosti i snazi, uvjereni da bi upravo to bila i Dorina želja.
Prometna nesreća dogodila se 26. januara u 17.20 sati na Radničkoj cesti u Zagrebu. Dora je, prelazeći obilježeni pješački prijelaz na crveno svjetlo, teško stradala nakon što je na nju naletio osobni automobil marke Volkswagen, zagrebačkih registarskih oznaka, kojim je upravljala 50-godišnja vozačica.
Unatoč naporima liječnika, Dora je 48 sati nakon nesreće podlegla teškim ozljedama u KBC-u Rebro. Imala je samo 17 godina, a život je tek bio pred njom.
U trenucima kada se svijet ruši, Dorini roditelji, otac Daniel i majka Ines, donijeli su odluku koja je promijenila sudbine drugih ljudi. Doniranjem Dorinih organa omogućili su novi početak za pet osoba u Hrvatskoj i drugim europskim zemljama.
– Znao sam da bi ona to htjela. Dora nikad ne bi dvojila. Njoj je pomaganje drugima bilo najvažnije – ljudima, životinjama, svima. Siguran sam, milijun posto, da bi željela donirati organe. Takva je bila, naš ponos – rekao je shrvani otac Daniel.
Dodaje kako mu je bilo važno da barem dio nje nastavi živjeti.
– Htio sam da dio nje živi u nekome. Ona je bila stvorena za pomaganje. Njeno srce sada kuca negdje drugdje – govori kroz suze.
O Dori govori s neizmjernom ljubavlju. Bila je najmlađa među sestrama, imala je dvije starije sestre i mlađeg brata. U kolovozu je trebala napuniti 18 godina. Pohađala je medicinsku školu, slijedeći svoj san da jednog dana pomaže bolesnima.
– Bila je dijete za poželjeti. Nikad nikakvih problema, odlična učenica, uvijek dobra, vesela i skromna. Ponos cijele obitelji. Sva moja djeca su divna, ali Dora je bila posebna – kaže otac.
Na njenom posljednjem ispraćaju okupio se velik broj ljudi.
– Kažu mi da je došlo jako puno ljudi, prijatelja iz škole, iz razreda, iz djetinjstva. Svi su je voljeli. Bila je vedra, pozitivna, uvijek nasmijana i puna dobrote – prisjeća se Daniel.
Posebnu ljubav gajila je prema životinjama. Brinula se o svom psu, a otac pamti i trenutke kada su, zbog bolesnog kunića, žurili na Veterinarski fakultet kako bi mu pokušali spasiti život.
– Školovala se za medicinsku sestru jer je željela pomagati ljudima. Bila je brižna, suosjećajna i nesebična. Takva je bila Dora – oličenje dobrote – govori slomljeni otac.
Iako je Dora pretrpjela kobne ozljede glave, njeni su organi bili zdravi. Zahvaljujući odluci njene obitelji, danas petero ljudi ima novu priliku za život.
– Liječnici su nam rekli da su operacije prošle uspješno. Negdje tamo sada kuca Dorino srce. Siguran sam da smo ispunili njenu želju – kaže otac.
Na mjestu nesreće građani su ostavili lampione, plišanog medvjedića i poruku:
“Ti si sada naš anđeo. Volimo te.”
Dora Lukić više nije među nama, ali njena dobrota, humanost i ljubav prema drugima nastavljaju živjeti – u ljudima kojima je spasila život i u srcima onih koji je nikada neće zaboraviti.
Crna hronika
