Odlazak kompanije ArcelorMittal iz Željezare Zenica teško se može posmatrati kao obična promjena vlasničke strukture. Riječ je o događaju koji otvara mnogo dublje pitanje – može li se danas proizvodnja čelika u Zenici uopće smatrati ekonomski održivom i kakvu poruku šalje činjenica da se iz takvog pogona povukla jedna od najvećih svjetskih kompanija u toj industriji.
Da bi se razumjela težina ove odluke, potrebno je sagledati poziciju koju ArcelorMittal zauzima na globalnom tržištu. Riječ je o kompaniji koja posluje u više od 60 zemalja, upravlja desetinama proizvodnih pogona širom svijeta i spada među najveće proizvođače čelika na planeti. Samo tokom 2024. godine ostvarila je prihode veće od 62 milijarde dolara i proizvela gotovo 58 miliona tona sirovog čelika. Za poređenje, budžet Federacije BiH iste godine iznosio je približno četiri milijarde dolara.
Takva kompanija ne donosi strateške odluke napamet. Njeno poslovanje zasniva se na dugoročnim projekcijama, preciznim analizama tržišta i kontinuiranoj optimizaciji troškova. Upravo zato odluka o napuštanju Zenice ima mnogo širi značaj od lokalne poslovne priče.
Kada je početkom 2000-ih godina Mittal preuzeo zeničku željezaru, očekivanja su bila velika. Strani investitor trebao je obnoviti proizvodnju, modernizirati postrojenja i vratiti nekadašnjeg industrijskog giganta među najznačajnije privredne subjekte u regionu. Tokom narednih dvadesetak godina kompanija je investirala u proizvodne procese, održavala pogone i pokušavala integrirati Zenicu u vlastiti međunarodni lanac proizvodnje. U određenim periodima rezultati su bili vidljivi, a Željezara je bila među najvećim izvoznicima u Bosni i Hercegovini.
Ipak, problemi koji su godinama opterećivali poslovanje nisu nestali. Naprotiv, postajali su sve izraženiji. Evropsko tržište čelika suočilo se sa padom potražnje, rastom cijena energenata i sve snažnijim regulatornim pritiscima. U takvim okolnostima poslovanje u Zenici postajalo je sve teže održivo.
Proizvodnja je godinama opadala, sa približno 600.000 tona na oko 500.000 tona godišnje, dok je iskorištenost kapaciteta često bila znatno ispod planiranog nivoa. Paralelno s tim rasli su i finansijski gubici. Godine 2023. kompanija je zabilježila minus od gotovo 160 miliona KM, 2024. godine oko 120 miliona KM, tokom 2025. godine oko 97 miliona KM, dok je samo u prvom kvartalu 2026. ostvaren gubitak od 14,5 miliona maraka.
Takvi pokazatelji predstavljaju jasan signal svakom ozbiljnom investitoru. Zbog toga je kompanija postepeno smanjivala obim poslovanja, zatvarala pojedine pogone i više puta obustavljala proizvodnju usljed nepovoljnih tržišnih okolnosti i visokih troškova rada.
Konačan epilog uslijedio je 2025. godine kada je ArcelorMittal prodao svoje operacije u Zenici i Prijedoru, pri čemu je evidentiran procijenjeni računovodstveni gubitak od oko 200 miliona dolara. U industriji čelika takav potez predstavlja snažnu poruku. Velike multinacionalne kompanije rijetko napuštaju pogone za koje vjeruju da mogu ostvarivati dugoročnu dobit. Naprotiv, profitabilni kapaciteti se moderniziraju, proširuju i uključuju u razvojne strategije.
Dovoljno je pogledati druge Mittalove pogone širom svijeta, gdje kompanija ulaže milijarde dolara u nove tehnologije i proizvodnju takozvanog „zelenog čelika“, fokusirajući se na tržišta koja nude veću profitabilnost i stabilniju potražnju.
Zbog toga se nameće logično pitanje: da li bi ArcelorMittal ostao u Zenici da je procijenio da proizvodnja može biti dugoročno održiva i profitabilna? Odgovor se sam nameće.
Još važnije pitanje jeste može li Vlada Federacije BiH, koja kroz „Lex Željezara“ želi preuzeti upravljačku kontrolu nad kompanijom, pronaći rješenje tamo gdje ga nije uspjela pronaći jedna od najiskusnijih i finansijski najmoćnijih kompanija u svjetskoj industriji čelika.
ArcelorMittal nije napustio Zenicu zbog političkog hira niti zbog kratkoročnih interesa. Odluka je donesena nakon procjene da ulaganje više ne može generirati održivu ekonomsku vrijednost. Istovremeno, globalna industrija čelika već godinama vodi bitku s viškom proizvodnih kapaciteta, konkurencijom iz Azije, visokim troškovima energije i sve zahtjevnijim ekološkim standardima.
U takvom okruženju pogoni sa zastarjelom infrastrukturom i visokim troškovima poslovanja prvi dolaze na udar tržišne racionalizacije. Zenica se, nažalost, našla upravo u toj kategoriji.
Zato odlazak Mittala ne treba tumačiti isključivo kao povlačenje stranog investitora. To je prije svega pokazatelj stvarnog stanja u kojem se nalazi proizvodnja čelika u Zenici. Istovremeno, to ne znači da budućnost ne postoji. Međutim, eventualni oporavak zahtijevao bi ozbiljne investicije, tehnološku modernizaciju, smanjenje troškova i potpuno novu tržišnu strategiju.
Takve procese uglavnom pokreću privatni investitori i efikasni korporativni modeli upravljanja, a mnogo rjeđe administrativne intervencije države. Upravo zbog toga odluka koju će donositi zastupnici i delegati o prijedlogu zakona „Lex Željezara“ nadilazi dnevnu politiku.
Ne odlučuje se samo o sudbini jednog preduzeća, nego o tome postoji li realan i održiv model za opstanak proizvodnje čelika u Zenici ili će se agonija samo produžiti uz nove finansijske gubitke i dodatna opterećenja za javne finansije.
Hayat
