Broj dijagnoza autizma raste: šta stručnjaci zaista kažu o tom trendu?

Broj djece kojoj se dijagnosticira autizam posljednjih decenija značajno je porastao. Taj trend često izaziva zabrinutost među roditeljima i otvara važno pitanje: da li je autizam danas zaista češći ili ga jednostavno bolje prepoznajemo i dijagnosticiramo?

Odgovor nije jednostavan.

Autizam je dugo bio nedovoljno prepoznat, posebno kod djece koja nisu pokazivala izražene teškoće ili čiji su se simptomi razlikovali od ranije poznate slike autizma. Danas je svijest o autizmu veća, dijagnostički kriteriji su širi, a zdravstveni i obrazovni radnici bolje upoznati sa znakovima koji mogu ukazivati na poremećaj iz spektra.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, procjenjuje se da je 2021. godine oko jedna od 127 osoba u svijetu imala autizam, uz velike razlike među državama i istraživanjima.

Zašto danas ima više dijagnoza?

Porast broja dijagnosticiranih slučajeva ne može se objasniti samo jednim razlogom.

Bolje prepoznavanje autizma omogućilo je da se dijagnoza postavi djeci koja bi ranije možda ostala neprepoznata. Promijenili su se i dijagnostički kriteriji, povećana je svijest roditelja i stručnjaka, a djeca se danas češće procjenjuju zbog razvojnih i komunikacijskih teškoća.

Autizam se može prepoznati već u ranom djetinjstvu, iako se kod neke djece dijagnoza postavlja tek kasnije. WHO navodi da se karakteristike autizma mogu uočiti u ranom djetinjstvu, ali da se kod mnogih osoba dijagnoza postavlja znatno kasnije.

Zato veći broj dijagnoza ne znači automatski da se autizam u istoj mjeri povećao u populaciji.

Šta je zapravo autizam?

Autizam, odnosno poremećaj iz spektra autizma, predstavlja grupu neurorazvojnih stanja povezanih s razvojem i funkcioniranjem mozga.

Može utjecati na komunikaciju, socijalnu interakciju, ponašanje i način na koji osoba doživljava okolinu. Međutim, autizam je spektar, što znači da se karakteristike, sposobnosti i potrebe značajno razlikuju od osobe do osobe.

Neke osobe mogu živjeti potpuno samostalno, dok druge trebaju dugoročnu podršku u svakodnevnom životu.

Zbog toga nije moguće govoriti o jednoj „tipičnoj“ osobi s autizmom.

Šta uzrokuje autizam?

Tačan uzrok autizma nije poznat. Naučni dokazi ukazuju na to da u njegovom nastanku učestvuje više faktora, uključujući genetske i određene okolišne faktore koji mogu utjecati na rani razvoj mozga.

Istraživanja su ispitivala povezanost autizma s različitim faktorima, među kojima su starija dob roditelja, određene komplikacije tokom trudnoće i poroda, prijevremeno rođenje i niska porođajna težina. Međutim, prisustvo nekog od tih faktora ne znači da će dijete razviti autizam.

Važno je naglasiti i ono što naučni dokazi ne podržavaju.

Autizam nije posljedica lošeg roditeljstva niti načina odgoja. Također, nema dokaza da cjepiva uzrokuju autizam. WHO je nakon najnovijeg pregleda dostupnih istraživanja ponovo zaključio da ne postoji uzročna veza između cjepiva i autizma.

Koji mogu biti prvi znakovi?

Roditelji često prvi primijete da se dijete razvija drugačije od svojih vršnjaka. Znakovi se mogu razlikovati, ali među karakteristikama koje mogu zahtijevati dodatnu procjenu nalaze se:

• slabije odazivanje na ime;
• teškoće u socijalnoj komunikaciji;
• manje korištenja gesti, poput pokazivanja;
• neuobičajeni ili ponavljajući obrasci ponašanja;
• izražene teškoće prilikom promjene rutine;
• neuobičajene reakcije na zvuk, dodir, svjetlost ili druge podražaje.

Prisustvo jednog od ovih znakova samo po sebi ne znači da dijete ima autizam. Ako roditelji primijete više razvojnih odstupanja ili su zabrinuti zbog djetetovog razvoja, važno je razgovarati s pedijatrom ili drugim stručnjakom.

Kako se postavlja dijagnoza?

Dijagnoza autizma ne postavlja se na osnovu jednog testa.

Stručnjaci procjenjuju razvojnu historiju djeteta, njegovu komunikaciju, ponašanje i način funkcioniranja u različitim situacijama. U procjenu mogu biti uključeni pedijatri, psiholozi, logopedi i drugi stručnjaci, u zavisnosti od zdravstvenog sistema i potreba djeteta.

Važne informacije daju i roditelji, a kod starije djece mogu biti korisna zapažanja odgajatelja ili učitelja.

Rano prepoznavanje je važno jer omogućava da dijete i porodica pravovremeno dobiju podršku koja im je potrebna.

Rana podrška može napraviti veliku razliku

Ne postoji jedan pristup koji odgovara svakoj osobi s autizmom. Podrška se prilagođava individualnim potrebama djeteta i može uključivati različite razvojne, obrazovne, komunikacijske i druge intervencije.

Cilj nije „promijeniti“ dijete, već mu pomoći da razvije komunikaciju, svakodnevne vještine i što veću samostalnost, uz poštovanje njegovih potreba i sposobnosti.

WHO navodi da intervencije zasnovane na dokazima mogu poboljšati komunikacijske i socijalne vještine te kvalitet života autističnih osoba i njihovih porodica.

Život s autizmom nije isti za svaku porodicu

Porodice djece iz spektra mogu se suočiti s brojnim izazovima – od dugog procesa procjene i čekanja na usluge do finansijskog opterećenja i nedostatka dostupne podrške.

Zbog toga je osim same dijagnoze važno govoriti i o tome šta dolazi nakon nje.

Djetetu je potrebna podrška u skladu s njegovim potrebama, ali i porodici treba omogućiti pristup informacijama, stručnjacima i uslugama.

Autizam ne određuje vrijednost osobe niti znači da su mogućnosti djeteta unaprijed određene. Potrebe i sposobnosti autističnih osoba veoma se razlikuju, a mnoge mogu razvijati svoje vještine, obrazovati se, raditi i živjeti samostalno ili uz različite nivoe podrške.

Može li tehnologija pomoći?

Tehnologija danas ima sve značajniju ulogu u podršci osobama s autizmom.

Digitalni alati mogu pomoći u komunikaciji, učenju, organizaciji svakodnevnih aktivnosti i pristupu informacijama. Posebno mogu biti korisni osobama koje imaju teškoće u govornoj komunikaciji.

Ipak, tehnologija ne može zamijeniti stručnu procjenu, terapiju ili podršku porodice. Najkorisnija je kada se koristi kao dodatni alat, prilagođen konkretnim potrebama osobe.

Važnije od samog broja dijagnoza jeste razumijevanje

Rast broja dijagnosticiranih slučajeva autizma jeste činjenica, ali njegovo tumačenje zahtijeva oprez.

Dio porasta može biti povezan s boljim prepoznavanjem i dijagnosticiranjem, promjenama dijagnostičkih kriterija i većom dostupnošću procjene. Istovremeno, nauka i dalje istražuje složenu kombinaciju faktora koji mogu biti povezani s nastankom autizma.

Zato je važno izbjeći senzacionalizam i nepotrebno zastrašivanje roditelja.

Umjesto pitanja kako „spriječiti“ autizam, mnogo je korisnije govoriti o tome kako na vrijeme prepoznati razvojne potrebe djeteta, osigurati odgovarajuću podršku i izgraditi društvo u kojem autistične osobe mogu ostvariti svoj potencijal.

Autizam nije jedna ista priča za svako dijete. Upravo zato su razumijevanje, rana podrška i individualni pristup važniji od samog broja koji se pojavljuje u statistici.