SEDAM NAVIKA IZ DJETINJSTVA KOJE MOGU UTJECATI NA ODNOS PREMA HRANI U ODRASLOJ DOBI
Rečenica „Ne ustaješ od stola dok ne pojedeš sve s tanjira“ mnogima je ostala u sjećanju iz djetinjstva. Roditelji su je najčešće izgovarali s dobrom namjerom, želeći da njihova djeca pojedu dovoljno i ne bacaju hranu. Ipak, stalno insistiranje na praznom tanjiru može utjecati na način na koji dijete prepoznaje glad i sitost.
Pojedini obrasci ponašanja usvojeni tokom odrastanja mogu se zadržati i kasnije u životu. Neki ljudi zbog toga nastavljaju jesti i kada su siti, osjećaju krivicu zbog ostataka hrane ili koriste obroke kao način da se izbore s emocijama.
U nastavku donosimo sedam navika koje se mogu povezati s pritiskom da se u djetinjstvu uvijek pojede sve što je servirano.

1. Jedu čak i kada ne osjećaju glad
Osobe koje su odrastale uz pravilo da tanjir mora biti potpuno prazan ponekad razviju naviku da jedu bez obzira na to osjećaju li glad.
Umjesto da slušaju signale vlastitog tijela, mogu nastaviti s obrokom samo zato što je hrana još uvijek ispred njih. Ponekad se javlja i želja za određenim okusom, iako je organizam već dobio dovoljno hrane.
Zbog toga je važno naučiti razlikovati fizičku glad od želje za jelom koja može biti povezana s dosadom, navikom ili drugim okolnostima.
2. Ne prestaju jesti ni kada su siti
Ako je dijete od malih nogu učeno da mora završiti sve što mu je stavljeno na tanjir, kasnije može imati poteškoća da prepozna kada je dovoljno jelo.
Takve osobe ponekad nastavljaju jesti i nakon što osjete sitost, jer su navikle da obrok završavaju tek kada tanjir ostane prazan.
To može dovesti do osjećaja pretrpanosti i nelagode nakon jela. Važno je zato obratiti pažnju na signale tijela i ne zanemarivati osjećaj sitosti.

3. Osjećaju krivicu kada ostave hranu
Poruke poput „Hrana se ne baca“ mnogi su slušali tokom odrastanja. Iako je važno razvijati odgovoran odnos prema hrani i smanjivati bacanje namirnica, pretjerano insistiranje na tome može kod nekih ljudi izazvati osjećaj krivice kada ne pojedu sve iz tanjira.
Zbog toga mogu nastaviti jesti iako više nisu gladni, samo kako bi izbjegli bacanje ostataka.
Jednostavnije rješenje je da se odmah posluže manje porcije, a da se ostatak obroka sačuva za kasnije. Tako se istovremeno izbjegava nepotrebno bacanje hrane i poštuju potrebe organizma.
4. Jedu nesvjesno dok gledaju televiziju ili koriste telefon
Kada je pažnja usmjerena na televiziju, mobitel ili neki drugi sadržaj, osoba često manje primjećuje koliko je hrane pojela i kada je nastupila sitost.
Kod ljudi koji su navikli da uvijek završe obrok, takvo ponašanje može dodatno podstaći automatsko jedenje. Umjesto da prate osjećaj gladi, nastavljaju jesti dok ne nestane hrane.
Zato je korisno povremeno odložiti telefon, isključiti televiziju i posvetiti se obroku. Sporije i svjesnije jedenje može pomoći da lakše primijetimo kada smo siti.

5. Skrivaju koliko jedu
Kod pojedinih osoba odnos prema hrani može biti praćen stidom i strahom od tuđih reakcija. Ako su tokom djetinjstva često bile kritikovane zbog količine hrane koju pojedu ili zbog ostataka na tanjiru, kasnije mogu razviti potrebu da svoje prehrambene navike skrivaju od drugih.
Neki zbog toga izbjegavaju zajedničke obroke ili jedu u tajnosti.
Ipak, ovakvo ponašanje može imati različite uzroke i ne treba ga automatski povezivati samo s pravilima koja su važila u porodici tokom odrastanja.
6. Hranu koriste kao utjehu
Hrana ne služi uvijek samo za zadovoljavanje fizičke gladi. Neki ljudi posežu za njom kada su tužni, nervozni, pod stresom ili im je dosadno.
Ako je dijete odrastalo uz naviku da ga roditelji često tješe hranom ili mu slatkišima popravljaju raspoloženje, može početi povezivati jelo s osjećajem sigurnosti i emocionalnog olakšanja.
Takav obrazac ponekad se nastavlja i u odrasloj dobi, kada osoba jede kako bi se lakše nosila s neugodnim emocijama, a ne zato što je gladna.
Povremeno uživanje u hrani radi zadovoljstva sasvim je uobičajeno, ali ako emocionalno jedenje postane često i teško ga je kontrolisati, korisno je potražiti odgovarajuću podršku.
7. Desert doživljavaju kao nagradu
„Nema slatkiša dok ne pojedeš sve“ još je jedno pravilo koje je obilježilo odrastanje mnogih ljudi.
Kada se desert predstavlja kao nagrada za završavanje obroka, dijete može početi doživljavati slatkiše kao nešto posebno vrijedno, dok se druga hrana posmatra kao obaveza koju mora ispuniti prije nagrade.
Takav način razmišljanja može se zadržati i kasnije. Neki ljudi sebi daju dozvolu za desert tek nakon što pojedu određenu količinu hrane ili odrade nešto što smatraju zaslužnim.
Uživanje u slatkišima samo po sebi nije problem. Važno je, međutim, da hrana ne bude sredstvo ucjenjivanja, kažnjavanja ili izazivanja osjećaja krivice.
Kako djeci pomoći da razviju zdrav odnos prema hrani?
Umjesto prisiljavanja da pojedu sve što im je servirano, roditelji mogu djecu učiti da prepoznaju kada su gladna, a kada su dovoljno jela.
Korisno je ponuditi raznovrsne obroke, početi s manjim porcijama i omogućiti djetetu da zatraži još ako je gladno. Također, zajednički obroci trebali bi biti prilika za razgovor i druženje, a ne svakodnevni izvor pritiska i rasprava.
Hranu ne bi trebalo koristiti kao kaznu ili nagradu, niti dijete posramljivati zbog količine koju je pojelo.
Navike iz djetinjstva mogu utjecati na odnos prema hrani, ali ne određuju nužno ponašanje osobe tokom cijelog života. Na prehrambene navike utiču i emocije, životne okolnosti i individualne potrebe. Najvažnije je razvijati uravnotežen odnos prema hrani i naučiti slušati vlastito tijelo.
















